Vrijeme Prostor i Radnja čine kazalište, po Aristotelu. Ali, i naš stvarni život čine Vrijeme Prostor i Radnja.

"Gluma postoji sama za sebe", Krleža. Dakle, Gluma se može upotrebljavati i u kazalištu, filmu i televiziji. Ali, Gluma se upotrebljava i u stvarnom životu. U kazališnoj strukturi rada, postoji pisac teksta / Radnja / i njegova ideja, zbog koje je i pisao tekst. Režiser koji režira tekst, Radnju, on može da slijedi ideju pisca ili ima svoju ideju za taj tekst i ta ideja se zove "prva dramska radnja".

Režiser i Glumci kroz proces čitaćih proba "objektivno" u tekstu traže potvrdu prve dramske radnje. Kada "objektivno" pronađu u tekstu "prvu dramsku radnju", onda izlaze na scenu i u Prostoru "subjektivno" traže sredstva da se vidi "prva dramska radnja". Sav proces stvaranja predstave se sada stavlja u okvir Vremena, Vrijeme Radnje i Vrijeme trajanje same predstave. U stvarnom životu, svaki čovjek, svaki dan ima skoro bezbroj uloga, Radnji, koje mora da odigra i koje mora da stavi u Vrijeme i Prostor svog života. Sve uloge koje dolaze kao posljedica života, a koje su svakodnevne i posljedica "datih okolnosti" čovjekovog statusa, porijekla, karaktera i društvenih okolnosti, nazivamo, "industrija javnih uloga". Te se uloge moraju odigrati kao dio privatnih i društvenih okolnosti. Sve te uloge, bi se trebale odigrati "objektivno", jer su dio životnih okolnosti. Ta "objektivnost" u igranju tih "industrijskih uloga" daje kontrolu ili štedi Vrijeme i Prostor. Tada dobijamo višak Vremena i Prostora i mogućnost da "igramo" svoje uloge, koje smo mi sami izmislili i koje nama čine intimni dio života.